1 Job progovori i reče: 2"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? 3Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. 4Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? 5On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. 6Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. 7Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati. 8Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao. 9Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu. 10Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu. 11Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. 12Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?' 13Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba. 14Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem? 15I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. 16A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. 17Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. 18Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja! 19Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? 20Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. 21A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! 22Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava. 23I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. 24U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? 25Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' 26K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti. 27Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti, 28od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. 29Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe. 30Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, 31u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! 32Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti. 33Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, 34da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! 35Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!