1 Job progovori i reče: 2"Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama će izumrijeti mudrost. 3Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u čemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao? 4Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan! 5Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće! 6Dotle su na miru šatori pljačkaša, izazivači Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! 7Ali pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. 8Gušteri zemlje to će ti protumačit', ribe u moru ispripovjedit će ti. 9Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila?! 10U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. 11Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela? 12Sjedine mudrost donose čovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. 13Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. 14Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa. 15Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. 16Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. 17On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. 18On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. 19On bosonoge tjera svećenike i mogućnike sa vlasti obara. 20On diže riječ iz usta rječitima i starcima pravo rasuđivanje. 21On sasiplje prezir po plemićima i junacima bedra raspasuje. 22On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. 23On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. 24On zaluđuje vladare naroda te po bespuću lutaju pustinjskom 25i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajući poput pijanaca.