1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. 2Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. 3TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? 4Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? 5Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? 6Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, 7kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? 8Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! 9Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. 10Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? 11Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. 12S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. 13Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: 14da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. 15Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! 16Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, 17optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. 18Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, 19bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. 20Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim 21prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, 22u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."